Kada god vidi macu, cuku, patku, Huso će sa dječijom iskrenošću i toplinom u očima donijeti hranu i nahraniti sve životinje. I onda će u grnčarskoj radionici vješto rukama oblikovati patkice i mace.
Kada vas boli grlo, ili niste dobro spavali, ili ste se tek tako slučajno sreli, Ismet će vas tako brižno pitati, kako ste, jeste li bolje, da li je nesanica prošla?
Kada spustite pogled i namrštite se bar malo, osjetit ćete nečiju ruku na svom ramenu. Velika vjerovatnoća da će biti Goranova ili Remzina. I ako ne razumijete u prvu ruku, šta vam riječima govore, očima ćete razumjeti sve. I oni vas i vi njih.
Ove, i još mnogo sličnih ljudi, sa osobinama „zvjezdano sjajnim“ ,upoznat ćete u Zavodu.
Invaliditet nije ne moći trčati za patkom, već ne znati joj pružiti hranu prema kljunu.
Invaliditet nije ne moći izgovoriti riječ, već ne moći razumjeti ljudsku brigu i bol.
Invaliditet jeste gledati u zvijezdu, a ne vidjeti njen sjaj.
Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, mogli bi se zapitati ko su zaista ljudi sa invaliditetom?
